Pjesma Luke Prgića i njegovog prijatelja beatboxera Waltera Reketija pobijedila je na natječaju Saveza samostalnih sindikata Hrvatske za video spot na temu „67 je previše – promijenimo uvjete za mirovinu“, u sklopu kampanje za promjenu uvjeta za mirovinu i referendumske inicijative 67 je previše. Zadatak natjecatelja bio je da u kratkom videu u trajanju do jedne minute na svoj način prikažu zašto u mirovinu ne bismo trebali sa 67 godina, a natječaje se mlade pozvalo da već sada razmišljaju o značenju i važnosti pravedne mirovine, te uvjeta pod kojima ćemo ostvariti pravo na nju, jer se to pitanje upravo najviše i tiče mladih.
Luka i Walter svojom su pjesmom oduševili, osvojili novčanu nagradu od 2.000 kuna; pjesmu su izveli na tradicionalnom skupu „Praznik rada u Tvornici“, a izvest će je i u ponoć s petka na subotu, kod sata na glavnome zagrebačkom trgu te tako označiti i početak prikupljanja potpisa.
Luka Prgić maturant je Ekonomske i turističke škole u Daruvaru, a njegove su pjesme i ranije postale viralni hitovi. Ovaj osviješteni srednjoškolac precizno je opjevao težak položaj umirovljenika i poručio kako je reformom povišena dob za odlazak u mirovinu previše. Luka je angažirano pozvao svoju generaciju kao i cijelo društvo da se pokrenemo i izborimo promjenu!
„Iako smo još uvijek mladi, i nismo počeli raditi, mislimo da se to tiče nas, jer u budućnosti ćemo svi jednog dana raditi, pa da promijenimo uvjete, kada dođe dan kada ćemo i mi raditi da bude i nama bolje. Htjeli smo imati utjecaj za bolje sutra i biti dio promjene!“, objasnili su Luka i Walter zašto su se javili na natječaj i snimili ovu pjesmu.
Prikupljanje potpisa za referendum za promjenu uvjeta za mirovinu kreće u subotu, 27. travnja i trajat će do 11. svibnja 2019. godine.
tekst:
“Žao mi je kada vidim djedove i bake,
svakodnevno kako uništavaju ih banke.
U banci gledam dedu, ima štap i kosu sijedu,
on već satima tu stoji da bi čekao u redu.
Da podigne novac, koji je osobno zaradio,
zbog kojeg je pošteno cijeli život radio.
U našoj državi 67. godinu
moraš navršit’ da bi iš’o u mirovinu.
Ali što mu sada vrijedi, kad već je stari deda,
što mu svaki mjesec mirovina ta sjeda.
Što joj sada vrijedi, kad već je stara baka,
sav taj glupi novac, a u ruci štaka.
Nije sve u novcu, s tim ne možeš kupit’ sreću,
To nikad nisam mislio, ne mislim, a i neću.
Al’ sad je stvarno dosta. Ovako više ne može,
67 godina je ipak malo previše.
Iz banke idu doktoru, lijekove da prepiše,
jer baka je već stara pa zato jedva vidi,
srce je polako već oslabilo didi.
Nije li sramota, ja pitam sve vas sada,
ali odgovora nema, jer i dalje šuti Vlada,
a mladi ljudi čekaju na burzi rada.
Ne mislite li možda da vrijeme je za promjenu,
neće nam bit’ bolje dok ljudi se ne pokrenu.
Ja vičem sada glasno, da svi me dobro čujete,
idemo zajedno promijeniti te uvjete!”