Koliko još stanovnika trebamo izgubiti da HUP prestane podređivati cijeli narod svojim uskogrudnim interesima?

Koliko još stanovnika trebamo izgubiti da HUP prestane podređivati cijeli narod svojim uskogrudnim interesima?

Oglasivši se 29. travnja povodom prikupljanja potpisa za referendum, Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) ponovno je, po ne znamo koji puta, pokazala izostanak razumijevanja ne samo problema u mirovinskom sustavu već i hrvatske stvarnosti. 

O referendumu i populizmu

Notorna je istina da referendumi ne mogu pridonijeti rješavanju mirovinskog sustava niti je to njihov cilj. Stoga je potpuno deplasirano upućivati takvu kritiku na račun sindikalne akcije. Cilj referenduma je nešto sasvim drugo: to je samoobrana naroda od egoizma njegovih elita radi zaštite ljudi i njihovog dostojanstva u poznim godinama. Etiketirati referendum kao populističku akciju znači oduzimati subjektivitet narodu i potkopavati samu svrhu demokratskog poretka. Zanimljivo, elite koje su upropastile ovu zemlju baš svaku aktivnost u interesu većine građana olako i neodgovorno optužuju za populizam.  

O odgovornosti i dijalogu

HUP licemjerno poziva sindikate na odgovorni dijalog, i to sindikate koji referendum provode upravo zato što je sadašnja vladina garnitura od socijalnog dijaloga napravila karikaturu, što se vidjelo i u izostanku dijaloga o mirovinskom sustavu. HUP u priopćenju ne spominje odgovornost Vlade.

O odgovornosti i licemjerju

A kada je već riječ o odgovornosti, na koju se pozivaju, onda nas zanima je li HUP organizacija onih koji se zalažu za odlazak u mirovinu sa 67 godina, dok istovremeno ne zapošljavaju ljude starije od 55 godina ili ih otpuštaju? Je li to organizacija onih koji su potjerali u mirovinu 79% prijevremenih umirovljenika (ostalih 20% je otišlo zbog bolesti, a tek 1% svojevoljno nije htjelo više raditi)? Kada je riječ o odgovornosti, onda nas zanima je li HUP organizacija onih koji su rušili i drastično srušili cijenu rada zadnjih 10 godina, zdušno podržavali Vlade koje su takav ekonomski suicid provodile, a što je na kraju krajeva dovelo do ekonomske depresije i egzodusa stanovništva i drastično pogoršanih uvjeta rada? Sada se i HUP zalaže za povećanje plaća, pod uvjetom da im u tome pomognu porezni obveznici.

O odgovornosti i temeljnim problemima mirovinskog sustava

Govoriti o temeljnim problemima mirovinskog sustava, o svega 20% umirovljenika koji su stekli punu starosnu mirovinu, a ne spomenuti politike koje su za to odgovorne – vrlo je neodgovorno. Divimo se stoga HUP-ovoj hrabrosti da kritizira sindikate. Barem nekoga. Budu li previše kritizirali Plenkovića, moguće je da im neće doći na gala večere i „radne“ ručkove.

Neshvatljivo je koje rješenje tehnokratski umovi u HUP-u nude za probleme mirovinskog sustava! Ne traže od Vlade aktivnu ekonomsku politiku niti veće stope rasta niti povećano zapošljavanje niti rast plaća niti pripremu za četvrtu industrijsku revoluciju, već nude poticanje uplata u drugi stup. Budući da je drugi stup izvor zarade HUP-ovih pouzdanika, i da je istovremeno izvor deficita i javnog duga, očekujemo da će HUP nastaviti podupirati borbu Vlade protiv deficita i javnog duga huškanjem na smanjenje radničkih prava u zemlji. 

O slaganju HUP-a i sindikata 

Mirovine stečene pod posebnim uvjetima treba izuzeti iz prvog mirovinskog stupa u posebni fond. To je stav HUP-a s kojim se moramo složiti.  Što se tiče tvrdnje HUP-a da niti jedan poslodavac neće dopustiti osobi od 65 ili 67 godina da radi težak fizički posao, istina je, nažalost, da mnogi poslodavci to neće dopustiti – jer će takve radnike otpustiti. Divimo se svim poduzetnicima koji postupaju suprotno i s puno ljudskosti i empatije, kao i poslodavcima koji podržavaju ovaj referendum. Pozdravljamo i što HUP prepoznaje da je nužno osigurati odlazak u mirovinu bez penalizacije radnicima koji više nisu u stanju raditi.

O troškovnom rasterećenju poslovanja

Već 10 godina HUP ponavlja jedno te isto pa i u ovom priopćenju. Zagovara osiguranje uvjeta koji će gospodarstvu omogućiti „održivo i na produktivnosti utemeljeno povećanje plaća“, tj. kako otvoreno kažu – daljnje troškovno rasterećenje poslovanja, koje onda, obećaju neće više pretvarati u osobnu imovinu, već kažu, u radničke plaće. Dirljivo. 

Takve HUP-ove uvjete slijepo su provodile vlade punih 10 godina smanjujući plaće (pri čemu se nisu pozivali na produktivnost jer je tada kretanje produktivnosti bilo veće od plaća). Istovremeno su dovele Hrvatsku na vrh među europskim zemljama po broju nesigurnih oblika rada. Unatoč tim „uspjesima“ naših vlada i HUP-a zemlja je pala na predzadnje mjesto u Europskoj uniji, a radna snaga postala najpropulzivniji izvozni proizvod. Znalci znaju, a HUP još uvijek ne, da smo zapravo pali tako nisko upravo zbog tih „uspjeha“.  

Što HUP-u još treba? Koliko stanovnika trebamo još izgubiti da HUP shvati svoju odgovornost za razvoj zemlje i da od uskogrudne, sebične i neempatične udruge suženih mikro-perspektiva shvati da se i poduzetnici moraju podvrći interesima narodne većine, a ne obrnuto, uporno podređivati cijeli narod svojim interesima? To im je uspjelo zahvaljujući potpori neupućenih vlada. Time su ljude ili istjerali iz vlastite zemlje, ili ih utopili u siromaštvo, a sve u žestokoj borbi za vlastitu bolju budućnost i novo troškovno rasterećenje. Svojim gledištima, HUP koji zastupa interese korporacijskog kapitala, najviše šteti ne samo radu i radnicima, već malim i srednjim poduzetnicima, a time i razvoju nacionalne ekonomije.

Vrhunac cinizma je tvrdnja da su hrvatski poslodavci u zadnje tri godine pokazali da svaka ušteda i smanjivanje poreza ide u korist radnika. Zašto to nisu radili i prije?

I, da ne bi bilo zabune,  podržava nas niz poslodavaca pa i dosta pojedinačnih članova HUP-a, poštenih i svjesnih okruženja u kojem živimo i radimo.

U Zagrebu, 30. travnja 2019. godine

Organizacijski odbor inicijative „67 je previše“

Tags :