ISTINA: Očekivano trajanje života pri rođenju u Hrvatskoj je danas oko tri godine kraće od prosjeka Europske unije. Hrvatski građani rođeni 2017. godine mogu očekivati da će u prosjeku doživjeti 78 godina, dok je europski prosjek 80,9 godina. Razlika je još veća u odnosu na stare članice Europske unije, u kojima se u prosjeku živi i do 82 ili 83 godine.

Ako doživimo 65. rođendan, u Hrvatskoj možemo očekivati da ćemo živjeti još 17,4 godine. Prosjek Europske unije iznosi 19,9 godina, a u Francuskoj čak 21,7 godina.

Osim ukupnog trajanja života, posebno je važno i očekivano trajanje života u zdravlju, odnosno bez ozbiljnijih bolesti koje bitno snižavaju kvalitetu našeg života i radnu sposobnost. Hrvatski građani mogu očekivati oko pet godina života u zdravlju nakon 65. godine. Europski je prosjek gotovo deset godina, a u najrazvijenijim članicama EU 15-17 godina.

Sve nam to govori da uvjeti života u svim članicama Europske unije nisu jednaki, pa zato niti uvjeti za odlazak u mirovinu nisu i ne trebaju biti jednaki.

Istina, očekivano trajanje života s vremenom se povećavalo i baš je zato Hrvatska, kao jedna od prvih tranzicijskih zemalja, već 1999. godine počela podizati dob za odlazak na mirovinu sa 60 godina za muškarce i 55 za žene, na 65 za muškarce i 60 za žene (od 2011. je, zbog odluke Ustavnog suda RH, započelo postupno izjednačavanje uvjeta za žene i muškarce na 65 godina, koje još uvijek traje).

No čini se da i povećanje očekivanog trajanja života ima svoje granice. Nakon što je od kraja Drugog svjetskog rata neprestano raslo, proteklih pet godina predstavljaju prvo duže razdoblje u kojem ni u Hrvatskoj niti u Europi nije došlo do povećanja očekivanog trajanja života.

2014. godine očekivano trajanje života u Hrvatskoj iznosilo je 77,9 godina, a 2017. godine 78,0. Dakle, u četiri godine povećalo se za 0,1 godinu. Na razini Europske unije, očekivano trajanje života je 2014. i 2017. godine iznosilo jednakih 80,9 godina, dakle nije se uopće povećalo.

No čak i ako u budućnosti opet dođe do povećanja očekivanog trajanja života, to ne znači da nužno odmah moramo i dulje raditi. Ukupno društveno bogatstvo u Europi, pa i u Hrvatskoj, veće je no ikada ranije u povijesti. Novca za mirovine, i skrb o starijima, ima, samo ga treba pravedno raspodijeliti.

ISTINA: Dob za odlazak u mirovinu dosad su iznad 65 godina, uz izuzetak Hrvatske i Bugarske, podigle samo stare članice Europske unije, a čak niti sve među njima.

U starim članicama EU, zemljama zapadne Europe, živi se znatno dulje nego u Hrvatskoj. Tako Nijemci u prosjeku žive tri, a Talijani pet godina dulje nego Hrvati. Istovremeno, iako žive gotovo četiri godine dulje od nas, Austrijanci još uvijek ne razmišljaju o podizanju dobi za odlazak u mirovinu iznad 65 godina jer, kako kažu, postoje brojne druge mogućnosti kojima mogu postići iste ciljeve.

 

Među novim članicama Europske unije, bivšim tranzicijskim zemljama, s kojima se Hrvatska može uspoređivati po očekivanom trajanju života, većina ih još uvijek nije dosegla ni 65 godina kao uvjet za odlazak u mirovinu. Tako u Hrvatskoj 65 godina predstavlja uvjet za odlazak u mirovinu za muškarce još od 2008. godine, dok se u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i baltičkim državama i danas u mirovinu ide sa 63 ili 64 godine starosti.

Tijekom proteklih nekoliko godina Poljska, Češka i Slovačka odustale su od ideja o podizanju uvjeta za odlazak u mirovinu. U Poljskoj i Češkoj podizanje dobi zaustavit će se na 65 godina, a u Slovačkoj na 64.

Među ovim zemljama, trenutno samo Hrvatska i Bugarska predviđaju podizanje dobi za odlazak u mirovinu iznad 65 godina.

Za Hrvatsku, praćenje europskih trendova trenutno znači zadržavanje dobi za odlazak u mirovinu na 65 godina.

 

ISTINA: Prema sadašnjem zakonu, velika većina ljudi morat će raditi do 67. godine života. Na broj skupljenih godina mirovinskog staža, kao što svi dobro znaju, ne utječe samo je li netko studirao i koliko dugo, nego i niz drugih čimbenika.

Većina mladih koji su u proteklih desetak godina izašli na tržište rada nisu se zaposlili odmah nakon završetka škole ili fakulteta. Stopa nezaposlenosti mladih u nekim je godinama bila i iznad 40 posto, što znači da je puno njih provelo puno vremena u nezaposlenosti, odnosno bez skupljanja mirovinskog staža.

Kad danas dobijete posao, vjerojatnost je oko 90 posto da će to biti na određeno vrijeme. Ako idući ugovor ne dobijete kod istog poslodavca, vrlo je vjerojatno da ćete do pronalaska novog posla morati čekati neko vrijeme, što opet znači bez staža.

Osim toga, Hrvatska je danas na samom vrhu Europske unije po udjelu nesigurnih oblika rada. Mnogi studenti namjerno odlažu diplomiranje kako ne bi izgubili mogućnost rada putem studentskog ugovora (tijekom kojeg ne teče mirovinski staž). Mnogi rade putem ugovora o djelu ili čak bez ikakve prijave.

Zbog svega toga, dani kada se prvi posao pronalazio odmah po završetku školovanja, a radni odnos bio neprekinut do mirovine, nažalost su prošlost. Nakon završetka školovanja, mnogi mladi provedu i po nekoliko godina prije ulaska u radni odnos – vrijeme provode nezaposleni, radeći bez prijave ili putem različitih oblika radnog angažmana na koje se plaća samo 10 posto mirovinskog doprinosa (autorski ugovor, ugovor o djelu i dr.). I kad se jednom zaposle, to je najčešće na određeno, što znači da su više puta tijekom života suočeni s prekidima radnog odnosa i dužim ili kraćim razdobljima nezaposlenosti.

Velika većina radnika neće moći sakupiti 41 godinu staža prije 67. godine života.

ISTINA: Na iznos mirovine svake osobe utječe njezina plaća tijekom radnog vijeka i broj godina mirovinskog staža. Naravno, oni s više staža imat će i višu mirovinu, ali podizanje uvjeta za odlazak u mirovinu na 67 godina neće automatski rezultirati većim stažem. Ako sada u Hrvatskoj među populacijom između 55 i 64 godine starosti samo dvije od pet osoba rade, za očekivati je da oni između 65 i 67 godina neće raditi, nego biti nezaposleni (ili u prijevremenoj mirovini).

Međutim, podizanje dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina zapravo će značiti da ćemo mirovinu primati dvije godine kraće. Prosječni umirovljenik zbog toga će ukupno primiti gotovo 58 tisuća kuna manje tijekom vremena provedenog u mirovini.

Zbog podizanja dobi na 67 godina povećat će se broj radnika koji uopće neće doživjeti mirovinu. A mnogi koji neće moći raditi do 67. godine morat će otići u prijevremenu mirovinu i do kraja života primat će manju mirovinu.

Ako želimo ljudima omogućiti više mirovine kao rezultat duljeg radnog vijeka (odnosno više godina staža), onda ih treba poticati i omogućavati im dulji ostanak u svijetu rada, ali ne treba braniti odlazak u mirovinu sa 65 godina onima koji ne mogu ili ne žele raditi dulje.

Odustajanje od podizanja dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina starosti, kao ni smanjenje penalizacije prijevremenih mirovina, neće značiti da će se Hrvatska morati zaduživati da bi isplaćivala mirovine. Tijekom proteklih nekoliko godina, Hrvatska je uspjela posve eliminirati deficit državnog proračuna, a javni dug se neprestano smanjuje – i sve to bez smanjivanja mirovinskih prava. Ako smo uspjeli stabilizirati proračun bez smanjivanja mirovina, onda je očito da se u proteklim desetljećima Hrvatska nije zaduživala zbog isplate mirovina, nego zbog nekih drugih stvari.

ISTINA: Godišnji trošak mirovina je oko 39 milijardi kuna, no od toga samo oko 34 milijarde otpada na mirovine stečene na osnovu staža, odnosno radnog odnosa.

Ukupno 19 kategorija umirovljenika ostvaruje pravo na mirovine po posebnim propisima. Takvih umirovljenika ukupno je oko 170 tisuća (oko 13 posto svih umirovljenika), a na njihove mirovine troši se oko 8,7 milijardi kuna godišnje (od čega je samo oko 3,5 milijarde stečeno mirovinskim stažem). Država ima pravo odlučiti da neke kategorije ljudi imaju posebna mirovinska prava, ali takve se mirovine moraju financirati iz općih poreza, a ne iz radničkih doprinosa, jer nisu stečene stažem, odnosno pokrivene uplatom doprinosa.

Istovremeno, doprinosima se godišnje prikupi oko 27 milijardi kuna.

Međutim, oko 6 milijardi kuna prikupljenih doprinosa uplaćuje se u drugi mirovinski stup, odnosno ne koristi se za isplatu trenutnih mirovina. Taj iznos zapravo je trošak uvođenja drugog stupa i država ga mora nadoknaditi iz općih poreza, što i čini. To, međutim, nije dio deficita mirovinskog sustava – da drugi stup nikada nije uveden, taj bi se novac koristio za isplatu današnjih mirovina.

Uz to, država iz općih poreznih prihoda u mirovinski sustav uplaćuje oko 5 milijardi kuna, čime se pokriva nekoliko različitih dodataka na mirovine (dodatak na najniže mirovine i dodatak kojim se otklanja razlika u visini mirovine za osobe koje su otišle u mirovinu nakon 1.1.1999.). To su također dodaci koji nisu stečeni stažem i u redu je da se financiraju iz općih poreznih prihoda, a ne iz doprinosa.

Kad se sve ovo uzme u obzir, ispada da uplaćeni doprinosi pokrivaju više od 90 posto troška mirovina stečenih stažem.

Hrvatska ima jednu od najnižih stopa doprinosa za mirovinsko osiguranje u Europskoj uniji (20 posto). Kod većine članica EU, stopa doprinosa iznosi između 23 i 28 posto. Političari ne samo da o tome šute, nego od hrvatskih radnika očekuju da s tih 20 posto financiraju i mirovine po posebnim propisima i trošak uvođenja drugog mirovinskog stupa.

Kada bi se država ozbiljno pozabavila sivom ekonomijom, odnosno borbom protiv neprijavljenog rada i isplate cijele ili dijela plaće “na ruke”, ne samo da bi doprinosi pokrili postojeće mirovine, nego bi bilo dovoljno novca da se mirovine i povećaju. Kada bi svi oblici rada koji imaju elemente radnog odnosa bili i pokriveni ugovorima o radu, s punim doprinosima, to bi jamčilo održivost sustava socijalne sigurnosti.

Hrvatski mirovinski sustav je održiv, a pokrivenost mirovina doprinosima je znatno viša nego što nas političari uvjeravaju. Napuhavanjem takozvanog “deficita mirovinskog sustava” političari stvaraju paniku, plašeći nas da novca za mirovine nema i to uvijek iznova koriste kako bi nam smanjivali mirovinska prava.

Problem je, naravno, to što su mirovine preniske, ali do viših mirovina možemo samo uz više radnih mjesta i veće plaće. Do viših mirovina nećemo doći tako da granicu za odlazak u mirovinu postavimo nerealno visoko, u dobi do koje većina ne može raditi ili zadržati svoj posao.

Hrvatska za mirovine troši svega 10,6 posto bruto društvenog proizvoda (BDP), dok je prosjek Europske unije 11,2 posto. Projekcije Europske komisije pokazuju da će udio mirovina u hrvatskom BDP-u u budućnosti samo padati, i to na 8,3 posto 2040. i svega 6,8 posto 2070. Istovremeno, prosjek Europske unije ostat će na 11 posto. Ovi podaci dodatno govore kako nije istina da novca za mirovine nema, odnosno da Hrvatska svojim građanima ne može priuštiti financiranje troška postojećih i budućih mirovina.

ISTINA: U trenutnim uvjetima, uključujući očekivano trajanje života, stanje javnih financija, ali i cijeli društveno-ekonomski sustav, 65 godina je realna granica za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj je 65. godina uvjet za mirovinu za muškarce od 2008. godine (dok se uvjet za žene još uvijek postupno izjednačava, odnosno podiže), a to je i dob za odlazak u mirovinu u velikoj većini zemalja koje nas okružuju (Slovenija, Austrija, BiH, Srbija).

Naravno da se ne može u svim zanimanjima raditi do 65. godine, niti to zbog osobnih razloga može svatko, i zato, između ostaloga, postoje beneficirani radni staž, mogućnost odlaska u starosnu mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža, kao i mogućnost odlaska u prijevremenu ili u invalidsku mirovinu.

U mnogim zanimanjima teško je danas raditi i do 60. godine starosti, ali odgovor na taj problem moramo tražiti u poboljšanju radnih uvjeta, kako bi se ljudi fizički i psihički manje trošili na radu, ali i u znatno većim ulaganjima u cjeloživotno obrazovanje, po čemu je Hrvatska na samom europskom dnu. U kasnijoj fazi svog radnog vijeka nitko ne bi trebao raditi fizički iznimno zahtjevne poslove, ali bi mu na vrijeme trebalo biti omogućeno da se dokvalificira ili prekvalificira i dobije posao koji može raditi u tim godinama.

Razlika između 65 i 67 nije ni mala, niti nebitna. Kako starimo, tako svaka godina postaje sve važnija, i u smislu učinka na naše zdravlje i radne sposobnosti, i u smislu preostalog vremena zdravog života koje je pred nama.

Tijekom najvećeg dijela 20. stoljeća, 65 godina je bila granica za odlazak u mirovinu u najvećem dijelu Europe. Izuzetak predstavlja razdoblje između sredine 1970-ih i sredine 1990-ih, kada je mnogo europskih država snizilo dob za odlazak u mirovinu na 60 (odnosno 55 za žene) kao odgovor na naftnu krizu i rastuću nezaposlenost mladih.

Odlazak u starosnu mirovinu sa 60 godina nije nerealan pri današnjem stupnju ekonomskog razvoja, ali bi zahtijevao značajne promjene u organizaciji ekonomije, odnosno raspodjeli društvenog bogatstva.

Hrvatski mirovinski sustav je trenutno održiv, a takav će ostati i u narednim desetljećima (uz dob umirovljenja od 65 godina). Dodavanje dijela općih poreznih prihoda u mirovinski sustav, u mjeri u kojoj je to potrebno danas za troškove mirovina stečenih na osnovi radnog staža, nije problem ni načelno niti u praksi. No snižavanje dobi za odlazak u mirovinu na 60 godina (i zadržavanje postojećih najmanje 15 godina radnog staža kao drugog uvjeta) ugrozilo bi njegovu održivost u sadašnjim okvirima.

Postavljanje dobne granice na 60 godina značilo bi da nam mirovina, u prosjeku, trajala više od polovice radnog vijeka, a takva situacija danas ne postoji niti u jednoj europskoj državi.

ISTINA: Javni sustav međugeneracijske solidarnosti, u kojemu oni koji rade financiraju mirovine trenutnih umirovljenika, postoji u svim europskim državama, a u mnogima čini glavni dio mirovinskog sustava.

Bez obzira na to što priča o osobnoj štednji izgleda privlačno, i ekonomija i zdrav razum govore da ne postoji drugo rješenje – u svakom društvu, oni koji rade i privređuju moraju financirati, na ovaj ili onaj način, one koji to ne mogu činiti.

Financijski podaci pokazuju da je hrvatski mirovinski sustav danas posve održiv, a takav će ostati i u budućnosti. Čak i ako država mora dodavati dio sredstava za mirovine iz općih poreza, to nije ni nelogično, niti zabranjeno.

Ideja da se mirovine i druga socijalna prava financiraju doprinosima samo je jedna od mogućih – u Europi postoje zemlje koje besplatno javno zdravstvo u potpunosti financiraju općim porezima, poput Ujedinjenog Kraljevstva, kao i one koje dio mirovinskog sustava također financiraju porezima, poput Nizozemske.

I hrvatska Vlada je nedavno ukinula doprinos kojim se do prošle godine financirala naknada za nezaposlenost (osiguranje za slučaj nezaposlenosti), i odlučila da će ju financirati iz općih poreza.

Prijedlog referendumskog pitanja, odnosno izmjena Zakona o mirovinskom osiguranju, nema nikakve veze s pravom ljudi da rade koliko god dugo žele. Zakon o mirovinskom osiguranju propisuje samo trenutak kada osoba ima pravo otići u mirovinu, a ne kaže ništa o tome kada se to mora.

Smatramo kako 65 godina mora biti primjeren uvjet za ostvarivanje prava na mirovinu: 67 godina je naprosto previše, jer u današnjim uvjetima većina hrvatskih radnika ne može tu dob dočekati na radnom mjestu.

Trenutno ljude u mirovinu sa 65 godina ne tjera Zakon o mirovinskom osiguranju, nego Zakon o radu i Zakon o državnim službenicima, koji kažu da ugovor o radu (rješenje) prestaje kad radnik navrši 65 godina, osim ako se s poslodavcem ne dogovori drukčije. Istovremeno, niz drugih zakonskih odredbi potiče poslodavca da se ne dogovori drukčije s radnikom, nego da njegov ili njezin 65. rođendan iskoristi za automatski prestanak radnog odnosa.

Ako država zaista želi radnicima omogućiti dulji ostanak u svijetu rada, logično bi bilo mijenjati odredbe Zakona o radu i Zakona o državnim službenicima, a ne Zakona o mirovinskom osiguranju. Tada bi u mirovinu sa 65 godina starosti mogli ići oni koji ne žele ili ne mogu dulje raditi, a onih koji žele i mogu raditi dulje poslodavci se ne bi mogli samo tako riješiti.

ISTINA: Prosječan staž umirovljenika koji su mirovinu ostvarili prema Zakonu o mirovinskom osiguranju iznosi 30 godina i 6 mjeseci i zaista nije visok. No razlog tome nije prenisko postavljena dob za odlazak u mirovinu.

Današnji umirovljenici u prosjeku imaju malo staža jer su tijekom 1990-ih uvjeti za odlazak u mirovinu bili bitno blaži nego danas. Mnogi su tada poslani relativno mladi u mirovinu, nakon što su u pretvorbi i privatizaciji uništena njihova radna mjesta. Mnogi su pak tijekom života imali dugotrajna razdoblja nezaposlenosti i zato nisu uspjeli skupiti mnogo staža.

Prosječni staž onih koji danas odlaze u mirovinu iznosi 35 godina i 8 mjeseci i značajno je veći od ukupnog prosjeka među umirovljenicima. Stoga će se, i uz zadržavanje granice za odlazak u mirovinu na 65 godina, prosječan staž umirovljenika postupno povećavati. To povećanje može se još i ubrzati uz pad stope nezaposlenosti, posebno među mladim i starijim radnicima.

Podizanje dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina samo po sebi neće utjecati na povećanje radnog staža umirovljenika. Budući da u Hrvatskoj sada u dobnoj skupini između 55 i 64 godine samo dvoje od pet građana radi, za očekivati je da će stopa zaposlenosti među radnicima između 65 i 67 godina starosti biti još manja.

Drugim riječima, prosječan radnik neće između 65. i 67. godine skupljati dodatni staž (zbog kojeg bi mu mirovina bila veća), nego će to vrijeme provesti nezaposlen ili će biti prisiljen otići u prijevremenu mirovinu koja je trajno umanjena.

Povećanje mirovina nema nikakve veze s “mirovinskom reformom”, odnosno nedavnim izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju.

Prema odredbama zakona, koje se ovom reformom nisu mijenjale, vrijednost mirovina automatski se usklađuje, odnosno povećava, dva puta godišnje. Svakih šest mjeseci, povećanje mirovina određuje se matematičkom formulom koja u obzir uzima rast prosječne plaće i rast razine cijena (inflaciju).

Na raspoloživa sredstva za podizanje mirovina utječu broj zaposlenih, visina njihovih plaća, suzbijanje neprijavljenog rada, izdvajanja iz općih poreza i dr.

ISTINA: Takozvana „mirovinska reforma“ provedena krajem 2018. godine nije uvela stimuliranje kasnijeg odlaska u mirovinu i dužeg ostanka u svijetu rada, nego je samo povećala kažnjavanje onih koji ne mogu raditi u kasnijim godinama života ili im društvo u kojem žive to ne omogućava.

Umjesto da potakne dulji ostanak u svijetu rada, ova je „reforma“, štoviše, za neke kategorije radnika smanjila poticaje za dulji ostanak u svijetu rada. Tako su, primjerice, osobe sa 60 godina života i 41 godinom staža donedavno imale poticaj za dulji ostanak u svijetu rada, jer im je svaki mjesec kasnijeg umirovljenja povećavao mirovinu za 0,15 posto. Ova posljednja „reforma“ to je ukinula.

No još važnije od toga, poticajno okruženje za dulji ostanak u svijet u rada ne može se ostvariti putem izmjena Zakona o mirovinskom osiguranju. Duži ostanak u svijetu rada može se, i mora se, poticati borbom protiv diskriminacije starijih radnika, ulaganjem u prilagodbu radnih mjesta starijim radnicima, osiguranjem pristupa cjeloživotnom učenju, kažnjavanjem poslodavaca koji radnike sustavno šalju u prijevremenu mirovinu i na druge slične načine.

Kada govorimo o poticanju duljeg ostanka u svijetu rada, za Hrvatsku mora biti prioritet povećati stopu zaposlenosti u dobi između 55 i 64 godine, koja iznosi svega 40,3 posto i treća je najlošija u Europskoj uniji. Europski prosjek iznosi 57,1 posto. Pronalazak načina da se tim ljudima omogući da zadrže ili pronađu radno mjesto u toj dobi neusporedivo je važniji od podizanja dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina.

ISTINA: Prijevremenih umirovljenika trenutno ima oko 196 tisuća, odnosno oko 15 posto. Velika većina njih u prijevremenu mirovinu nije otišla svojom voljom, nego zato što nisu mogli zadržati posao ili pronaći novi, ili pak zato što su ih poslodavci izravno potakli na odlazak u prijevremenu mirovinu. Samo jedan od sto radnika u Hrvatskoj odlazi u prijevremenu mirovinu da bi uživao u životu, dok je to u Njemačkoj jedan od pet, a u Danskoj jedan od tri.

Brojni poslodavci, kako u privatnom tako i u javnom sektoru, nude poticajnu otpremninu za odlazak u prijevremenu mirovinu čim radnik stekne uvjete. U Hrvatskoj svaki peti radnik odlazi u mirovinu na izravan poticaj poslodavca. Po tome smo prvi u Europskoj uniji.

Dio radnika, pak, odlazi u prijevremenu mirovinu zato što više ne mogu raditi – uslijed loših radnih uvjeta, radnici se u Hrvatskoj i fizički i psihički troše više i brže nego u razvijenijim zemljama. U Hrvatskoj svaki peti radnik odlazi u mirovinu zbog lošeg zdravstvenog stanja. Po tome smo treći najgori u Europskoj uniji.

U takvoj situaciji, kad prijevremena mirovina nije dobrovoljni izbor radnika, nego situacija u koju ga guraju poslodavac i društvo u kojem živi, nepravedno je dodatno kažnjavati takve radnike, odnosno povećavati trajno umanjenje prijevremenih mirovina. Prijevremena mirovina sigurno nikome nije prvi izbor – mirovine su ionako male, a prijevremene su još manje.

Prijevremeni umirovljenici, međutim, imaju bitno više staža od prosjeka, čak 35 godina i 8 mjeseci. To je zato jer se u prijevremenu mirovinu ni ne može s manje od 35 godina staža (za razliku od starosne, u koju se može i s najmanje 15 godina staža).